rekvijem za snove

Jos jedan tuzni maj u mom zivotu....

Znam da je  lako moguce da ce ovaj moj post ostati neprocitan, ali ne marim, pozeljela sam pisati opet,  za svoju dusu ...
Sinoc sam pricala sa prijateljicom o ljubavi, tacnije o ljudskoj vjeri u ljubav... cijelu noc i evo cijelo jutro mi to ne izlazi iz glave... jos dodjem na blog, kad tamo dragi eagletz pise nesto dosta slicno...

pa da i ja kazem koju ....

Nakon posljednjeg ljubavnog razocarenja pocela sam pricati i samu sebe uvjeravati da prava istinska ljubav ne postoji,  prestala sam vjerovati u bezuslovnu, bezgranicnu, gotovo nadnaravnu ljubav radi koje sve nekako ima smisla, za koju se vrijedi boriti, ona ljubav koja se ne zaboravlja, koja daje snagu za sve.... Ne mogu reci da mi je to postalo pateticno... naprotiv...
Ali sam tu cudnu rijec ostavila rezervisanu za holivudske srceparajuce ljubavne filmove sa podrazumijevajucim hepiendom...
Pocela sam vjerovati u to da je ljubav poput Djeda Mraza... nesto o cemu porodica i okruzenje pricaju.. neka iluzija, poticaj autosugestije da se nadas, ponasas lijepo i na kraju ocekujes/ dobijes neku nagradu.... Nesto sto je toliko lijepo i divno da zapravo i nema sanse da bude stvarno...

Sta uopce znaci voljeti, da li postoje leptirici u stomaku, sta oni uopce znace,  da li nekoga mozes voljeti vise od sebe??        i na kraju... kako sve to znas... Cime mozes potvrditi samome sebi da je neko osoba koju volis?
Moze li se raditi o privrzenosti, navici, mozda se podrazumjeva da tu osobu trebas voljeti,  da li se samo osjecas ugodno u blizini te osobe... ili je to stvarno ljubav??
Ljubav, zaljubljenost, ili opsesija?
Zasto uopce trebas nekoga?
Da ne budes sam? Da zadovoljis svoje "osnovne" potrebe"? Zbog osjecaja sigurnosti? Zbog toga jer je covjek "drustveno bice"?

Brak... Zavjet na stosta lijepo till death do us part...
Ima li zapravo harmonicnog i "zdravog" braka? Da li nakon toliko godina provedenih skupa ljudi zive u braku iz ocaja, sazaljenja, navike, straha da ne ostare sami, straha od toga sta ce mahala reci, da li ta ljubav i strast postepeno predju u prijateljstvo... ili je sve to samo lijepo upakovano za prolaznike....

Rijetko sta me moze raznijeziti kao simpaticni bracni par od nekih 80 ak godina... Hodaju cesto mojom ulicom, jos uvijek se gledaju njezno, sa puno ljubavi, ne izopacene koristi, strasti ili interesa... hodaju ruku pod ruku i odaju predivnu sliku... U ovom trenutku ipak, ne mogu da se oslobodim misli da li je to samo prividna maska "za ulicu".... Ukoliko nije, zaista ne poznajem nikoga srecnijeg. i zaista za samu sebe u tim godinama ne bih mogla pozeljeti nista bolje....

Prijateljica iz osnovne skole se prije nepune 2 godine udala za momka kojeg je jedva i poznavala ( a nije morala) ... sa svojih 21 presretna je supruga, brizna majka dvomjesecne bebe, redovan student fakulteta, domacica, prijateljica... Da li je zaista to ono sto je zeljela? Da li je to cilj njenoga zivota? Da li je o tome kao mala mastala? Da li ce uspjeti zavrsiti fakultet? Hoce li se savrseni balon od pjene rasuti u hiljadu komada skupa sa njenim snovima, djecijim mastanjima i strahovima, ili je zapravo na putu sretnog i harmonicnog braka? Ne znam... a sto je najgore ni ona sama nista od toga ne zna...

Komsija se zabavlja sa djevojkom punih 7 godina... vec su u godinama kada njoj bioloski sat ne da otkucava vec doslovno urla... Ona njegove ne voli, ne vole ni oni nju,ona njih ne prihvata, ni oni ne prihvataju nju..ok, ne udaje se ona za njegove vec za njega....Ali,  ovo dvoje se ne uzimaju, i ko je tu sretan i ko tu zivi u zabludi??? Pitam ga: " Pa sto se ne zenis"... odgovora naravno nema .... Da li je to zbog slobode, putovanja i novca koje ima pa misli da mu brak, obaveze, vezivanje ne trebaju, pa zar vec sada nije vezan za nju???  da li je shvatio da ona ipak nije ONA, ali misli da je u tim godinama vec teze naci NJU, ili mu se ni ne da traziti nekog novog....

Da li uopce postoji TAJ NEKO...
Ne mora biti u obliku srodne duse,.... vec jednostavno neko s kim ti je ugodno i tako ce uvijek biti.. neko pored koga zelite biti i cutati,smijati se plakati, nebitno... neko ko zaista nije iz koristi s vama.... O Boze dragi da li takav neko postoji????

Kada je vrijeme za udaju? ( ako gledamo osobe koje zele i mogu zavrsiti fakultet)
Kada se upise fakultet? Kada se zavrsi fakultet? Kada se zavrsi magisterij? Kada se dovoljno probudalese? Da li treba nesto cekati, planirati, ili se prepustiti??
Mozda ljubav zaista ne bira nista?

Sta je uopce vazno znati i osjecati prije nego sto se udate? Da u toj osobi imate prijatelja i ljubavnika, da vas veze ta neka ljubav, da mislite da biste mogli zivjeti skupa, osjecaj povjerenja, sigurnosti?
Sta sam brak znaci, prestanak svake slobode ili nastavak zivota sa voljenom osobom uz prisustvo jednog papira???

Koliko dugo trebate poznavati osobu da biste je zaista upoznali? Kako mozes biti siguran...Nikako...
Rizik, kao i za sve drugo... Zar vas ne strasi pomisao da se udate za nekoga i u poznim godinama otkrijete da je sve to bila laz... Da sve te godine zivite u zabludi... Ostariti sam ili nastaviti igrati dobro naucenu laznu ulogu??

Napisah ja svasta... konfuzno kao i uvijek, kao i sto je u mojoj glavi sve to pomijesano.... Nemam vremena pregledati i ispravljati... a i lakse ce mi biti iduci put nastaviti...mozda do tada i promijenim misljenje....
 
Rekoh na pocetku pricala sam i uvjeravala se u to da ne vjerujem u ljubav....sve vise mislim da sebe dzaba obmanjujem... vjerujem u ljubav...itekako... zelim da vjerujem... ne mogu da se prestanem nadati da se moze ostvariti odnos bez lazi, obmane, koristi...

Zelim ostati pri onome da je bit veze sa nekim medjusobno usrecavanje...

Za kraj bih ipak bila toliko slobodna da ostavim Adlerov citat, iako on mozda prema misljenju nekih ne bi trebao biti tu....
"Ništa ne može dati snagu kao ljubav, kao jasna želja da neko bude pored vas, ne vi u njoj"

Za neke DAN MLADOSTI
Za mene i mnoge druge DAN ZALOSTI

Molim minutu cutanja i Fatihu za sve mlade ljude, koji su se prije 13 godina nasli pred Tuzlanskom kapijom....

Neka VAM JE SVIMA VJECNI RAHMET I SPOKOJ DUSI!

prije svega :D pozdrav svima koji su me ikada citali, koji to sada rade i onima koji ce to mozda nekada uraditi...
zeljela sam se distancirati od mnogo toga i mnogo koga, posebno u zadnjih mjesec-dva... sto zbog obaveza na fakulteru, privatnih problema i naravno da se malo odmorim od svega i  svih onih od kojih me vec dugo boljela glava...
odlucila sam prestati pisati na bloggeru... a danas sam ipak sjela da napisem post... necu obrisati blog, jer mi je ipak drago kada sjednem i pregledam dosadasnje postove... ko zna...mozda se opet pocnem svakodnevno javljati...
par bitnih promjena se desilo u  zadnjih mjesec- dva dana u mome zivotu i iako sa par i nisam  bas najsretnija nekako  je dobro sto se bas tako sve desilo... nesto mislim...tako je vjerovatno trebalo i biti...
sa izborom fakulteta nisam bila najsretnija i dugo mi je trebalo ( tek sada sam konacno odlucila) da cu ipak ostati tu gdje jesam i cupati se kako znam i umijem da to  i zavrsim iako znam da ono sto cu "postati" nije ono sto sam zeljela i o cemu sam sanjala...
Odlucila sam ipak da ne pokopam svoje snove i da ih pustim da me vode..onako..bar za moju dusu.... jer uvijek se moze..samo je potrebna volja i snaga... posao kojim sam se zeljela baviti pocinjem aBd honorarno raditi cim prodju ispiti....

fizicki...snage mi ponestaje i to opasno.... posebno me smore ove vrucine i nedostatak sna...
psihicki...osjecam se jacom nego ikada i napokon sretnom, zadovoljnom i Bogu zahvalnom na svemu sto imam...

snovi gradjeni u dvoje... koji su poceli poprimati neko bitnije i vece znacenje iznenada su prekinuti...sada, kada malo bolje razmislim,  i ne bas iznenada...ali tacno onda kada se napokon moglo osjetiti neko poboljsanje... uvidjela sam da su to ipak bili pusti snovi, da su to ipak bili neki samo moji i samo njegovi snovi koji su, nazalost, imali jako malo dodirnih tacaka...teoretski mozda i jesu, ali prakticno....

sudbina me je povezala sa jednom osobom koja mi trenutno ulijeva mnogo samopouzdanja, snage i optimizma, sto je u meni bilo  pocelo presusivati..a ja to ni samoj sebi a ni drugima nisam zeljela priznati... . ljudi koji su to uvidjeli ili nisu mogli ili nisu zeljeli da se potrude...doduse...to je sada sasvim nebitno...malo je trebalo, jako jako malo da se to sve ponovo vrati u meni...
u toj osobi sam nasla ono sto sam nedavno pozeljela...osobu koja ce i bez rijeci razumjeti... nekoga tko nece mnogo zapitkivati i kome ce biti dovoljno ono sto vidi i sto zna...prije svega COVJEKA koji ce me dozivjeti kao bice i sa manama i sa vrlinama i koji ce biti spreman i imati dovoljno i hrabrosti i strpljenja da mi pokaze ono sto smatra da nije ok u vezi sa mnom... nasla sam osobu s kojom mogu opusteno lezati na travi i dugo pricati ili cak cutati, a da se osjetim ispunjenom... bez ikakve glume, pakovanja, suvisnih rijeci, bez dodira ili bilo kakvog vida sexualne privlacnosti... nekoga tko jednostavno zna svoj san i slijedi ga .... i trudi se postici da i ljudi okolo cine isto....

pocela sam upoznavati sebe u jednom totalno drugacijem svjetlu, i sada...po prvi put me nije strah toga...idem u susret do sada neistrazenoj kristijani koju zudim upoznati....
toliko toga imamo reci jedna drugoj i toliko toga trebamo nadoknaditi...

hvala ti sto unosis radost u moj zivot, sto unosis boje u moju crno-bijelu pricu....hvala sto si mi pokazao da je casa, ipak, prije do pola puna nego do pola prazna....hvala sto me razumijes bez ijedne rijeci...samo pogled je dovoljan....a cesto i bez njega osjetis mnogo toga...hvala sto me cijenis bez obzira na sve onakvu kakva sam.... hvala ti.... shvatit ce onaj ko treba da shvati... a cak da i ne shvati..znamo ti i ja... i to je ono sto je bitno....

Ovaj tango za mene, tebe, nju i njega
Je tako opasan ples, po nasu divlju glad
Tako tesko se u nama, lomi daljina koja kida
A umreti je lako, svaki put nebo zna, cuje glas,
Ti si sam, i plasi te do smrti

Znam zelis da sam tu da hodamo po tlu toplom od suza
Noc kad mene ne bude pomisli da san pada ti na lice
Gde saputace mrak, zastace ti dah, cekaces sama.......

25.5.1995.godine Tuzla

ne postoje rijeci utjehe niti mozemo shvatiti razloge kada nam uzmu voljene...ostaje samo lijepo sjecanje i gorak trenutak istine da ih vise nema.... NEKA VAM JE VJECNI RAHMET I HVALA!

uopce ne znam kako zapoceti ovaj post... ni sa kojim ciljem ga uopce pisem... toliko sam povrijedjena i tuzna da uopce ne razmisljam kako treba...
nije me stid priznati, da... placem cijelim svojim bicem...
 put u pakao je poplocan dobrim namjerama, kazu..
zaista je sve bilo iz dobre namjere..
zasto nisam hrabro pokazala osjecaje i rekla koliko mi zapravo treba???
nisam, jer sam mislila da ce mu zapravo tako biti jos teze otici,,,,
zasto sam se pravila ravnodusnom????
zato sto sam htjela iskoristiti svaki sekund naseg susreta i ohrabriti ga....
htjela sam da olaksam sve to.... nisam ga zeljela
vidjeti povrijedjenog...

moje glupe dobre namjere dovele su do nesporazuma... i tesko da ce se sada ispraviti...

i ne, nisam ravnodusna, i da, zeljela sam da ostanes... i da, trebam te, o kako te samo trebam.... i uzasno me boli sto ne odgovaras na moj mail, na moje pozive i poruke....
unaprijed izvini jer znam da cu opet u tvojim ocima uciniti nesto pogresno...
izvini, ali ja ne zelim kao iz  bunara iz tebe izvlaciti rijeci....
izvini sto mi je nase prijateljstvo mnogo vise znacilo....